Site announcements

Sto tekstova profesora Dikića u Telegrafu: Sve što ste hteli da čitate, a niste imali gde

napisao/la UMSS Akademija -

Stalni kolumnista Telegrafa, Prof. Dr Nenad Dikić, objavio je svoj 100 tekst za naš portal, a prethodnih dve godine mogli ste da čitate vrlo zanimljive teme o dopingu, zdravlju, trčanju, ronjenju, sportu, srčanim problemima sportista, kao i o kovidu 19.

Kako je uopšte došlo do toga da pišete kolumnu u Telgrafu?

-Ne tako davno mi je gospodin Jevrosimović ponudo da pišem kolumnu na telegraf.rs. Na pitanje ko još piše, odgovor je „Niko, samo ti i ja“. U suštini nije to klasična kolumna, jer je teško pronaći moje članke bez „Google“ pretraživača, ali je bar zabavno.

- I ne samo zabavno, jer se ispostavilo da je interakcija postignuta, možda ne baš uvek na radost svih. Ljudi ne slaži baš uvek oko toga šta ja mislim da je istina, iako sam se uvek trudio da budem argumentovan. Zbog toga sam od skora počeo i da navodim izvore kao u nekom naučnom radu.

Koliko Vam pomažu novinari telegraf.rs?

Pa da njih nema ne znam ko bi objavio moje tekstove. Jedino što nisam uspeo da kontrolišem je naslov, jer je njih uglavnom smislio Dragutin Stojmenović, koji na novinarski, često senzaciolistički (telegrafski) naziv davao naslov koji je trebalo da izazove publiku.

- Mislim da je imao polovični uspeh, ali sam siguran da njega nije bilo ne bi potrajalo ni moje pisanje, jer je on ipak najviše vodio računa da moji članci ugledaju svetlo dana. U suštini naslove i slike možete posmatrati kao njegovo autorsko delo, a tekst moje. Drago mi je ako sam ga inspirisao, čak i onda kada je naslovom promenio poruku mog teksta. Možda bez njegove intervencije ne bih ni imao skoro 5000 šerova i preko 200 komentara.

Koliko Vam pomažu novinari telegraf.rs?

Pored Dragutina Stojmenovića, novinara sportske rubirke, još jedna osoba je učinila da se steknem samopouzdanje neophodno za pisanje. Pregledala je svaki tekst i komentarisala šta joj se nije sviđalo.

- Posebno se trudila da ublaži kritiku onih koji će se prepoznati. Ti ljudi oko nas, koji nam u trenutku našeg života čine nešto nažao, nisu ništa zaslužili, a kamoli da ih spomenemo. Učio sam. Stekao sam konačno nekog ko pomaže meni. I nek ostane tajanstvena kao Modesti Blejz.

Kažete da vaši tekstovi imaju dosta šerova?

Suštinski deseta šerova napravim sam, šaljući tekst mojim prijateljima. Onda se to umnožava nekim virtuelnim putevima. Dugo sam imao najveći broj šerova za tekst o tome kako se naš narod odnosio prema Novaku Đokoviću i Ivani Španović. Onda je došao tekst o našoj Jeleni Bruks nakon osvajanja bronzane medalje u košarci i trudnoći u sportu. Desilo se taj članak bio podeljen još u većem broju.

- Konačno najveći broj šerova je imao članak o koroni koji sam napisao tako što sam prezentovao šta su radili kineski doktori u borbi protiv korone, pre svega zbog polu informacija kojima smo bili okruženi. Očigledno da je preko 700 ljudi to smatralo važnim.

A koje su sve teme o kojima pišete?

Pre svega to je sport i sportska medicina, koju predajem na Univerzitetu Singidunum. Zatim doping koji predstavlja ekspertsko polje kojim se bavim poslednjih 17 godina. Medicina i klinička farmakologija imaju posebno mesto, jer sebe pre svega doživljavam kao lekara. Konačno, ima članaka sa raznih putovanja, u kojima sam pokušao da ukažem pre svega na ponašenje ljudi.

Šta bi ste želeli da poručite na kraju?

Želeo bih da se zahvalim redakciji telegraf.rs i svim novinarima. Neke sam upoznao, a neke nisam, ali su mi se svi našli u mnogim situacijama. Hvala pre svega Taletu, Tari, i Stefanu. U suštini najviše moram da se zahvalim Veselinu Jevrosimoviću, s koji se znam već trideset godina, jer da nije bilo njegovog lakonskog poziva „Hajde da pišeš kolumnu“ ne bi ni bilo mojih sto članaka u telegrafu.rs, a ne bih dobio ni toliko čitalaca, povećao broj onih koji se ne slažu sa mnom, ali i pronašao mnoge koji se slažu i stekao poligon gde mogu da kažem šta mislim.

https://www.telegraf.rs/zivot-i-stil/zdravlje/3199468-sto-tekstova-profesora-dikica-u-telegrafu-sve-sto-ste-hteli-da-citate-a-niste-imali-gde

Bromatolog otkriva u kom obliku je najbolje konzumirati magnezijum, a ko treba da uzima vitamin D

napisao/la UMSS Akademija -


Prof. dr Nenad Dikić odlučio je i da ovonedeljnu kolumnu ustupi intervjuu sa doc. dr Nevenom Ivanović, bromatologom

Tokom studija farmacije zaljubila se u predmet čiji značaj za buduću praksu većina studenata farmacije tada nije razumela - bromatologiju, nauku o hrani. Shvatila je da je ključ u prevenciji, a da je način ishrane u direktnoj vezi sa zdravljem, ali i sa nastankom bolesti. Tada se upoznala i sa čuvenom Hipokratovom rečenicom: Neka ti hrana bude lek, a lek tvoja hrana, koja je i odredila i njen životni stil, ali i buduću profesionalnu karijeru.

Svoj entuzijazam pokušava da prenese u svakodnevnom radu sa studentima farmacije,  budućim zdravstvenim radnicima koji čine okosnicu primarne zdravstvene zaštite, ali i prevencije. Međutim, svoje principe strogo sprovodi jedino u svom porodičnom okruženju i na svoja tri tvrdoglava dečaka.

Skoro ste radili jednu pilot studiju o efektima kratkoročne suplementacije različitih doziranih oblika i soli magnezijuma na status magnezijuma? Kakve rezultate ste dobili?

- Da, kolege i ja smo došli na ideju da uradimo pilot studiju koja je uključila svega 45 ispitanika, ali sa ciljem da ispitamo da li će efekti kratkoročne suplementacije magnezijumom u preporučenoj dnevnoj dozi od 375 mg tokom 10 dana, pokazati pozitivne efekte na status aktivnog, odnosno jonizovanog magnezijuma u organizmu. Mi smo poredili efekte između tri preparata koji se kod nas i najčešće koriste, pri čemu su dva bila praškovi za direktnu primenu (takozvane „direkt“ forme) koji su sadržali različite izvore neorganskog magnezijuma (magnezijum-oksid i magnezijum-citrat)  i šumeće tablete (magnezijum se nalazio u obliku magnezijum-hidrogenakarbonata). Ukratko, najznačajniji efekat kratkoročne suplementacije na status jonizovanog magnezijuma u odnosu na početne vrednosti pokazao je prašak za direktnu primenu koji je sadržao neorganski izvor magnezijuma, iako literaturni podaci pokazuju da organska jedinjenja imaju bolju biološku raspoloživost - kaže ona u razgovoru za "Telegraf" i nastavlja:

- Međutim, posle 10 dana suplementacije nije postojala značajna razlika u statusu jonizovanog magnezijuma između ove dve grupe koje su pile „direkt“ forme bez obzira na izvor magnezijuma, ali je grupa koja je uzimala šumeće tablete magnezijuma imala nešto niži sadržaj jonizovanog magnezijuma u odnosu na druge dve grupe. Takođe, još jedna važna  činjenica koju treba da napomenem jeste da raspoloživost magnezijuma u velikoj meri zavisi od vrste hrane sa kojom se unosi, odnosno prisustva različitih nutrijenata koji mogu imati i stimulativno ali i inhibitorno dejstvo na resorpciju magnezijuma tako da za neke ozbiljnije zaključke potrebno uraditi studiju na većem broju ispitanika i sa većem brojem preparata prisutnih na tržištu.

Šta Vam se čini najvažnijim kada je u pitanju magnezijum – preporuke, informisanost ili nešto treće?

- Interesantno je da je suplementacija magnezijumom veoma zastupljena u opštoj populaciji, a da ne postoje konkretne zvanične preporuke i indikacije za njegovu primenu, osim kod određenih stanja/oboljenja koje mogu da dovedu do narušavanja statusa magnezijuma. Ovde mislim na prisustvo inflamatornih oboljenja gastrointestinalnog trakta koje mogu da imaju za posledicu smanjenu resorpcije nutrijenata (a među njima i magnezijuma), zatim na osobe na sa intenzivnom fizičkom aktivnošću (profesionalni sportisti), osobe na terapiji određenim lekovim kao što su diuretici (mogu odvesti do poremećaja svih elektrolita u organizmu) i  lekova iz grupe inhibitora protonske pumpe. Međutim, rezultati značajnog broja istraživanja ukazuju da je unos magnezijuma hranom niži od preporučenih vrednosti što i nije iznenađujuće uzimajući u obzir da su najvažniji dijetarni izvori magnezijuma – žitarice od punog zrna, jezgrasto voće, leguminoze, nedovoljno zastupljene u ishrani čime se i može opravdati suplementacija magnezijumom u opštoj populaciji.

- Sa mog stanovišta kao nekog ko je po osnovnom obrazovanju farmaceut važno je znati da istovremena primena određenih dodataka ishrani i određenih lekova može dovesti do nastanka interakcija koje u slučaju magnezijuma mogu imati za posledicu izostanak terapijskog efekat leka, ali i izostanka resorpcije magnezijuma. Osobe koje su  na terapiji antibioticima iz grupe tetraciklinima i fluorohinolona, zatim na terapiji bisfosfonatima i levotiroksinom treba da naprave razmak od najmanje 4 sata između terapije i dodataka ishrane koje sadrže magnezijuma, ali i druge dvovalentne minerale (kalcijum i gvožđe) kako ne bi došlo do stvaranja kompleksa koji će narušiti bioraspoloživost i leka i magnezijuma.

Ako biste morali da izdvojite jedan važan mineral koji bi to bio i zašto?

- Kao i kod terapije, tako i kod suplementacije je najvažnije da postoji individualni pristup,a primena bi trebalo da bude zasnovana na merljivim indikatorima, odnosno jasnim indikacijama. Mora se uzeti u obzir nutritivni status osobe na osnovu adekvatnih biohemijskih parametara, način ishrane, primena određene terapije koja nosi rizik za pojavu deficita nekih od nutrijenata, posebno fiziološko stanje osobe (period rasta i razvoja, trudnoća, dojenje), ali i prisustvo određenih oboljenja koje nose rizika da naruše nutritivni status osobe.

Tako je na primer ženama u periodu menopauze u najvećem broju slučajeva neophodna suplementacija kalcijumom, a često i magnezijumom (zbog značajne uloge u formiranju kostiju) pored vitamina D, a  kod trudnica od ključne važnosti je da koriste suplemente folne kiseline (folna kiselina ima ključnu ulogu u razvoju nervnog sistema fetusa) itd.. S druge strane, u stanjima dijareje izazvane patogenim mikroorganizmima pored nadoknade elektrolita jako je važna suplementacija cinkom (zbog svoje uloge u funkcionisanju imunskog sistema) jer je pokazano da, pre svega kod dece, može dovesti do skraćivanja trajanja dijareja. Opet osobe sa određenim poremećajima na nivou gastrointestinalnog trakta ili osobe podvrgnute barijatrijskog hirurgiji zahtevaju suplementaciju velikog broja minerala i vitamina čija je resorpcija otežana ili potpuno onemogućena. 

A šta je sa vitaminima? Da li tu postoji neki na koji moramo da obratimo posebnu pažnju i zašto?

- Odgovor je u najvećoj meri dat u prethodnom pitanju, ali ono što bi ovde istakla jeste značaj suplementacije vitaminom D. Naime, istraživanja koja su rađena i u našoj populaciji pokazuju niske nivoe vitamina D u svim starosnim kategorijama. Međutim, vitamin D je liposolubilni vitamin i kao takav njegov unos veći od potrebnog nosi rizik za pojavu određenih neželjenih efekata, tako da je važno da se uzimanje vitamina D sprovede u konsultaciji sa endokrinologom, a pre svega na osnovu određenog statusa vitamina D u krvi. Važno je napomenuti da su doze koje se najčešće i preporučuju od strane lekara prevazilaze višestruko doze koje se mogu naći u dnevnoj dozi suplemenata tako da tu više i ne govorimo o suplementaciji nego o terapijskoj primeni vitamina D. Napomenula bij još i značaj suplementacije vitamina B12 pre svega kod osoba na veganskoj ishrani (pored drugih stanja/oboljenja za koje je poznato da nose rizik za deficit ovog vitmaina) odnosno ishrani koja isključuje namirnice životinjskog porekla koje su i jedini izvor vitamina B12. Ovo napominjem upravo zato što ukoliko se anemija uzrokovana deficitom B12 ne otkrije na vreme, može dovesti do ozbiljnih neuroloških poremećaja - upozorava.


Bromatologija je nauka koja se bavi dijetetskim suplementima. Kakvo je Vaše mišljenje po tom pitanju o stanju našoj zemlji?

- Sa moje strane gledišta ja tu vidim dva odvojena, ali važna aspekta koji se tiču suplemenata i njihove primene. Jedan je regulatorni aspekt koji je u našoj zemlji veoma dobro uređen, čak i bolje nego u većini evropskih zemljama, uzimajući u obzir da imamo proceduru za registraciju svih dijetetskih proizvoda, uključujući i suplemente, ali i definisane maksimalno dozvoljene količine vitamina i minerala koje se mogu naći u dnevnoj dozi suplementa što sve vodi bezbednoj primeni proizvoda. Sa druge strane, mislim da se još uvek suplementi uzimaju na osnovu ličnog ubeđenja pojedinca bez određenih usaglašenih stavova u struci, ali i bez odgovarajućeg predznanja za sve što nosi suplementacija, uključujući (ne)prepoznavanje određenih stanja kada je suplementacija neophodna, (ne)poznavanje rizika koje može da nosi istovremena primena određenih lekova, a pre svega onih sa malom terapijskom širinom i suplemenata,  odnosno interakcija i naravno kupovna moć stanovništva uzimajući u obzir njihovu cenu.

Da li postoji bromatološki savet u vreme ovako velike pošasti kao što je infekcija korona virusom?

- Ne pametniji i korisniji od onoga da držimo distancu i nosimo masku. Međutim, važno je napomenuti da su adekvatna hrana i fizička aktivnost najvažnije stvari koje su u direktnoj korelaciji sa zdravljem i stanjem imunskog sistema. Naša je zemlja je u vrhu evropskih zemalja kada govorimo o broju obolelih, ali i umrlih od posledica kardiovaskularnih oboljenja, dijabetesa i određenih kancera. Ova oboljenja su ujedno i faktori rizika koji određuju ishod infekcije kovidom. Upravo su neadekvatna ishrana i sedentarni način života najznačajni faktori odgovorni  za razvoj ovih oboljenja… I opet deluje sve tako jednostavno, a u stvari nije… Mislim da je najveći greh u Srbiji kritikovati način ishrane, u to sam se bar uverila čak i u radu sa studentskom populacijom - zaključila je doc. dr Nevena Ivanović u razgovoru.

Za Telegraf.rs piše prof. dr Nenad Dikić sa Univerziteta Singidunum

https://www.telegraf.rs/zivot-i-stil/zdravlje/3219003-bromatolog-otkriva-u-kom-obliku-je-najbolji-magnezijum-ali-ko-treba-da-uzima-vitamin-d

Prof. dr Janković, jedan od najboljih farmakologa u Srbiji otkriva da li kovid lečimo na pravi način

napisao/la UMSS Akademija -

Prof. dr Nenad Dikić razgovarao je sa jednim od najboljih profesora u Kragujevcu, te odlučio da ove nedelje svoju kolumnu ustupi upravo intervjuu sa njim

Prof. dr Slobodan Janković je jedan od najboljih učenika, zatim studenta, pa doktora i na kraju profesora koji ima Kragujevac. Za ovo zadnje verujem da je jedan od najboljih koje Srbija ima. Nakon specijalizacije iz hirurgije, specijalizirao je farmakologiju, a posvetio se u potpunosti kliničkoj farmakologiji. Sada kada vidimo kolika je moć medikamentnog pristupa lečenju Covid-19 infekcije shvatamo koliko je važna klinička farmakologija. Prošle nedelje sam imao čast da položim specijalistički ispit iz kliničke farmakologije kod prof. Jankovića i drago mi je što mogu da vam predstavim jednog vanvremenskog stručnjaka o kome, nažalost malo ljudi zna.

Poštovani prof. Jankoviću, čini se da klinička farmakologija u Kragujevcu živi na način kao nigde u Srbiji. Prosto bili smo svedoci desetine konsultacija dnevno i neverovatnog značaja na ishod lečenja pacijenata. Kakvo je stanje u kliničkoj farmakologiji u Srbiji i zašto ne funkcioniše svuda kao u Kliničkom centru Kragujevac i Fakultetu medicinskih nauka?

- Služba kliničke farmakologije u KC-u Kragujevac je jedna od najstarijih u Srbiji – osnovana je na moj predlog tadašnjem direktoru 1995. godine, i tada sam neko kraće vreme bio jedini zaposleni lekar u toj službi. Vremenom se Služba uvećavala kadrovski, i polako osvajala sve više usluga koje je mogla ponuditi upravi KC-a, drugim specijalistima i pacijentima. Kroz uporan rad okrenut rešavanju praktičnih pitanja (od izbora lekova za nabavku u KC-u, kontrole potrošnje lekova, izrade različitih vidova kliničkih studija, do rada sa pacijentima kako na odeljenjima, tako i ambulantno) Služba kliničke farmakologije je postepeno zadobijala poverenje korisnika njenih usluga, koji su sve više shvatali koliko im je pomoć kliničkih farmakologa neophodna - ističe i nastavlja:

- Ključno u tom procesu je bilo prihvatanje svih stručnih izazova, tj. aktivno rešavanje i najsloženijih kliničkih problema, kada bi lekari drugih specijalnosti već odustali i smatrali pacijenta infaustnim. Uspesi u lečenju najtežih pacijenata su stvorili ugled kliničkim farmakolozima iz Kragujevca, i učinili da njihove usluge vremenom budu sve više i više tražene. U drugim gradovima Srbije Službe kliničke farmakologije su ili značajno mlađe, ili imaju zastoj u razvoju iz različitih razloga. Potrebni su vreme i upornost u radu da se klinički farmakolozi izbore za mesto koje im pripada u kliničkoj praksi, ali ne sumnjam da će vremenom to biti ostvarivano u sve većem broju srpskih bolnica.

Šta je potrebno da se uradi da bi klinička farmakologija imala mesto koje joj pripada? Da li je vaša inicijalna specijalizacija iz hirurgije doprinela da Vas kliničari prepoznaju i prihvate da će dobiti valjan savet koji će im pomoći u lečenju pacijenata?

- Činjenica je da od vas kao specijaliste kliničke farmakologije niko neće tražiti savet ili pomoć ako ne smatra da mu zaista možete pomoći, tj. da vladate znanjima i veštinama koje on ili ona nemaju. Zbog mog prethodnog rada na hirurgiji lekari u KC-u Kragujevac su znali da svakom kliničkom problemu pristupam ozbiljno i da nikada ne odustajem od pacijenata, pa je to stvorilo inicijalno poverenje da im mogu pomoći i kao supspecijalista kliničke farmakologije. Međutim, tek posle upornog hvatanja u koštac sa najtežim farmakoterapijskim problemima u svojstvu kliničkog farmakologa to poverenje se produbljivalo i širilo na moje saradnike, koji su sledili taj put i nalazili nove načine da pomognu lekarima drugih specijalnosti. Dakle, recept je u stalnom ulaženju u dubinu kliničke problematike i u prihvatanju svih stručnih izazova bez straha od eventualnog neuspeha.

Kako ste se Vi odlučili da se posvetite kliničkoj farmakologiji u zdravstvenom sistemu kao što je naš? Činjenica je da specijalista iz kliničke farmakologije ima oko 100 u zemlji koja ima sedam miliona stanovnika. Šta treba uraditi da se situacija promeni?

- Odlučio sam da se posvetim kliničkoj farmakologiji kada sam kroz prethodnu hiruršku praksu shvatio koliko je bila velika potreba da se unapredi primena lekova u kliničkoj praksi, i da preko kliničke farmakologije mogu imati veći uticaj na očuvanje i poboljšanje zdravlja ljudi nego preko hirurgije. Od početka svog kliničkog rada 1986. godine susretao sam se sa brojnim greškama u propisivanju lekova, sa neželjenim dejstvima lekova koja su se mogla izbeći ili ublažiti, sa nepoželjnim interakcijama između lekova i sa neracionalnom potrošnjom lekova koja je odnosila značajna materijalna sredstva što su se mogla daleko korisnije upotrebiti na dobrobit svih. U kliničku farmakologiju bi naše zdravstvene vlasti trebalo da ulože još mnogo više, i da pomognu stvaranje novih specijalista kliničke farmakologije kroz otvaranje radnih mesta za njih, jer bi se to višestruko vratilo kroz uštede zbog racionalnije primene lekova i smanjenog oboljevanja i umiranja zbog grešaka u terapiji.

Prof. dr Slobodan Janković / foto: privatna arhiva

Da li upravo situacija pandemije u kojoj se nalazimo zahteva pre svega i specijalistu kliničke farmakologije u stručnom timu? U čemu je u stvari problem?

- Naravno, i šteta je što klinički farmakolozi nisu više uključeni. Sada imamo situaciju da se u mnogim zemljama lekovi koriste van odobrenih indikacija za lečenje COVID-19, nažalost često i van okvira kliničkih studija. Time se stvara nesigurna situacija u kojoj nije moguće objektivno proceniti kako željene, tako i neželjene efekte lekova. Klinički farmakolozi bi mogli pomoći kroz izradu protokola kliničkih studija u okviru kojih bi se u lečenju COVID-19 kontrolisano primenjivali novi lekovi ili stari lekovi koji nemaju odobrenu indikaciju; tako bismo izvukli maksimum efekta, i smanjili rizike od neželjenih dejstava.

Čini se da šablonsko prepisivanje terapije protiv korona infekcije u nekim situacijama donosi više štete nego koristi? Kakav bi trebalo da bude racionalan pristup?

- Pristup u lečenju svakog bolesnika mora biti individualan, jer je svaki bolesnik slučaj za sebe. To važi i za bolesnike sa COVID-19. Dakle, ne odgovaraju svi lekovi svim pacijentima, a ni doze ne mogu biti iste, jer se pacijenti razlikuju po osetljivosti na lekove i po sposobnosti njihovog organizma da apsorbuje i eliminiše lekove.

Otkrivena su neka nova svojstva lekova, pre sve imunosupresivna. Znalo se za delovanje hlorokina, ali čini se je azitromicin pokazao neka nova dejstva i neregistrovane indikacije?

- Mnogi lekovi imaju višestruke efekte u organizmu, zbog čega se ponekada dešava da lek isprva odobren za jedno oboljenje, kasnije bude korišćen i za druga. Međutim, da bi se došlo do te tačke, neophodno je dokazati u dobro dizajniranim kliničkim studijama da je odnos korisnih i štetnih efekata povoljan. Mislim da smo još daleko od saznanja da li pomenuti lekovi mogu da budu odobreni od strane agencija za lekove za lečenje COVID-19.

Da li naši lekari greše u izboru antibiotika, odnosno da li je svejedno da li propisuju amoksiciklin, levoksacin, cefriakson ili azitromicin. Izgleda kao da bacaju kocku. Da li su i ostali antibiotici pokazali slična imunospresivna svojstva i da li je to uopšte važno za lečenje bolesti?

- Od svih lekova antibiotici se najviše zloupotrebljavaju, najpre zbog njihove osobine da relativno retko izazivaju neželjena dejstva koja pacijent može osetiti. Antibiotike treba primenjivati samo onda kada smo sigurni da se virusna infekcija komplikovala bakterijskom, tj. kada je bakterijska infekcija već počela. U protivnom, ako ih koristimo rutinski kod svih pacijenata, onima koji imaju samo virusnu infekciju neće pomoći, a kod onih koji dobiju bakterijsku infekciju učiniće da bakterije budu rezistentne na mnoge od antibiotika, a time i da se takva bakterijska infekcija jako teško leči.

Kako komentarišete brzinu kojom istraživači pokušavaju da pronađu lek protiv korona virusa? Da li je moguće da nijedan dosadašnji lek ne deluje na korona virus i po čemu je korona virus tako specifičan u odnosu na druge RNK viruse?

- Pronalaženje efikasnih lekova protiv virusa uopšte, a posebno RNK, je težak i spor posao (samo kliničke studije traju više godina). Za sada raspolažemo efikasnim lekovima protiv samo nekih virusnih infekcija (hepatitis C, HIV, herpes virusi), dok kod mnogih lekovi pomažu samo delimično ili uopšte ne pomažu. Antivirusni lekovi su specifični u dejstvu, i za svaki virus je potrebno razviti poseban lek ili lekove, za šta su potrebne godine. Treba se podsetiti da još nije prošlo ni godinu dana od početka tekuće pandemije.

Trenutno najvažnije pitanje je vakcina. Iako se najavljuje za jesen, da li je moguće preskočiti sve kliničke faze i krenuti sa vakcinacijom? Kakav bi bio savet za građane Srbije?

- Mislim da ni pod kakvim izgovorom ne bi trebalo preskakati faze u razvoju vakcine, uključujući i klinička ispitivanja. Kompletan proces razvoja vakcina i lekova uopšte, kako je to rađeno do sada krajem dvadesetog i početkom 21. veka, predstavlja jedno od najvećiih dostignuća savremene civilizacije, i nikako ne bi valjalo da se vraćamo u prošlost spuštajući kriterijume za objektivno utvrđivanje efikasnosti i bezbednosti vakcina i lekova.

Za kraj, da li imate poruku ili neko ukupno sagledavanje situacije u kojoj se nalazimo?

- Mislim da su se u čitavom svetu političari i predstavnici javnih medija isuviše umešali u zdravstvenu zaštitu i medicinsku nauku, što dovodi i do nekih pozitivnih, ali i do puno štetnih posledica. Javni mediji nisu mesto za stručne i naučne rasprave o lekovima i vakcinama – to treba ostaviti naučnim časopisima i skupovima istraživača. Organizaciju i sprovođenje zdravstvene zaštite takođe treba ostaviti zdravstvenim radnicima.

Za Telegraf.rs piše prof. dr Nenad Dikić sa Univerziteta Singidunum

https://www.telegraf.rs/zivot-i-stil/zdravlje/3216561-prof-dr-jankovic-jedan-od-najboljih-farmakologa-u-srbiji-otkriva-da-li-kovid-lecimo-na-pravi-nacin